Odgojna skupina: Krijesnice
Tema: Strah i suočavanje sa strahom
Datum održavanja: 08.02.2024.
S djecom je danas provedena psihoedukacija pod nazivom „Strahojed“, čiji cilj je bio upoznati ih pobliže s emocijom straha – njegovim nastankom, načinima na koje se strah manifestira na našem tijelu, razlozima pojave straha i njegovom funkcijom, ali i s učinkovitim načinima suočavanja s tom neugodnom emocijom.
Djeca su aktivnosti pristupila poprilično zainteresirano i uzbuđeno, posebice kada su primijetila da nam u sobi pridružio i Strahojed – plašljivo čudovište koje se boji djece, ali obožava jesti velike i snažne strahove. Djeca su zamoljena tijekom aktivnosti pridržavati se pravila pristojne komunikacije i ne pričati svi u isto vrijeme, kako bismo pomogli Strahojedu da se oslobodi svog straha od djece i njihove galame.
Edukacija je započela čitanjem slikovnice „Vuk koji se bojao vlastite sjene“, čija radnja se djeci jako dopala. Bilo im je jako zanimljivo kako se vuk, koji je inače u drugim pričama strašna životinja, u ovoj priči bojao gotovo svega. Postavljanjem pitanja kojima se provjeravalo razumijevanje sadržaja, ali i vježbalo logičko i kritičko mišljenje, djeca su potaknuta razmotriti određene pretpostavke, preispitati ih, usporediti sa suprotnim i sličnim stajalištima, ali i povezati ih s ranije usvojenim znanjem o doživljavanju emocija straha, kao i s vlastitim iskustvima (introspekcija i metakogncija).
U raspravi su se svojim aktivnim sudjelovanjem posebno istaknuli V.I., D.K, T.R., R.O. te I.K., dok je dječak M.L. (s obzirom na svoju dob) iznenadio svojim logičkim povezivanjem i objašnjavanjem izvora i doživljaja emocije straha („Bojao sam se mraka, kada je mama ugasila svjetlo i krampusa koji je lupao po krovu.“). Dječak T.R. je također samostalno došao do zavidnih zaključaka kada je riječ o nastanku emocije straha, kao i popratnim tjelesnim reakcijama („Strah nastaje u mislima, u našoj glavi“; „Kad se bojimo, može nas boljeti trbuh…srce nam jako lupa…preznojimo se po glavi…“).
Djeci je pojašnjeno kako su „mali“ strahovi uobičajeni i korisni jer nas štite od opasnosti, ali ako ne učinimo nešto u vezi naših strahova, oni vrlo brzo mogu u našim mislima postajati sve veći i veći, sve dok ne postanu jedino o čemu možemo razmišljati, ometajući nas tako u svakodnevnom funkcioniranju. Za ilustraciju navedenog poslužio je ulomak iz knjige „Sve o brigama i strahovima“ o dječaku Luki koji se bojao balona i čiji strah je postajao sve veći i veći zbog „što ako-misli“ koje su mu se gomilale u glavi. Potom im je proces katastrofiziranja i gomilanja strahova slikovito prikazan kroz praktičnu aktivnost s čašom, vodom i prehrambenom bojom. Voda koja je bila u čaši predstavljala je naš um koji je bistar kada nismo prestrašeni, dok je crvena boja predstavljala misli koje pojačavaju našu emociju straha. Uspoređujući s primjerom dječaka Luke koji se bojao balona, svaka kap crvene boje koja je kapala u čašu s vodom predstavljala je jednu brigu koja pojačava doživljaj straha u našem mozgu („što ako budem blizu balona; što ako balon pukne; što ako me to jako preplaši kao na onoj zabavi kad sam bio malen; što ako se od straha opet upiškim u gaćice; što ako mi se svi zbog toga krenu rugati; što ako mi zbog toga nitko više ne bude htio biti prijatelj…“). Nakon desetak kapi, voda u čaši poprimila je tamno crvenu boju, što simbolizira mozak koji je preplavljen strahom i koji šalje uzbunu našem tijelu da se ponaša nekontrolirano putem tjelesnih reakcija. Potom su djeca potaknuta na promišljanje što bismo mogli napraviti da nam se um ponovno razbistri, odnosno na koje sve načine se možemo osloboditi straha. Ponovno, dječak T.R. dolazi do brojnih značajnih uvida: „Da se oslobodim straha mogu razgovarati s prijateljem…mogu razgovarati s Bogom…mogu disati…mogu zatvoriti oči i misliti na livadu.“
Slijedom toga, s djecom je provedena radionica čiji cilj je bio naučiti tehniku dubokog disanja (od materijala je korištena duga izrađena od hamer papira koju dijete prati kažiprstom te na promjenu boje reagira dubokim udahom, odnosno izdahom; kao i „zmajalice“, odnosno puhalice u obliku zmaja čije resice vijore sa svakim djetetovim dubokim izdahom). Osim toga, djeca su potaknuta u slučaju preplavljenosti strahom potražiti osobu za razgovor te je s njima provedena vježba vizualizacije (cilj je bio zažmiriti i zamisliti se na lijepom, sretnom i mirnom mjestu). Vraćajući se praktičnoj aktivnosti s čašom (crvene) vode, ulijevanje dodatne, čiste vode u čašu prezentiralo je učinkovite strategije nošenja sa strahom – voda u čaši (mozak) je sa svakom novom strategijom, koju su djeca nabrajala, postajala sve bistrija, a strah (crvena boja) se sve više smanjivao.
Za kraj, u aktivnosti nam se pridružio i Strahojed, koji je, vidjevši da djeca nisu uopće tako strašna kako je on to mislio, priznao djeci da je jako gladan i da mu već neko vrijeme kruli u trbuščiću. Objasnio je da je on dobro i smiješno čudovište koje najviše od svega voli jesti STRAH te je zamolio djecu da mu nacrtaju svoje najveće strahove, potom ih zgužvaju i ubace mu u usta kako bi ih on pojeo. Djeca su crtala različita, maštovita i raznobojna čudovišta, kao i realne objekte straha te ih je zabavljalo ubacivati ih u Strahojedova usta. Privukao ih je i Strahojedov neobičan izgled pa su ga znatiželjno taktilno istraživali dolazeći u dodir s različitim senzornim materijalima od kojih je bio izrađen. Djeca su poželjela da Strahojed ostane trajno prisutan u odgojnoj sobi te je dogovoreno da će ga, kada se osjete kao da su preplavljeni brigama ili strahovima, hraniti crtežima istih.
